Prije točno godinu dana, doživjela sam vrlo neugodno iskustvo hrvatskog mentaliteta na svome poslu i morala sam nešto poduzeti. Maknuti se i promijeniti nešto. Tražila sam i nekako odmah pronašla ovo mjesto u Berlinu. U dva dana sam se prijavila ni ne sluteći da bih baš ja mogla biti odabrana. Par mjeseci iza toga stiže poziv iz njemačkog veleposlanstva. Molimo dođite na razgovor. Noć ranije: googlanje, čitanje knjiga i pripremanje za važan intervju. Dan u Zagrebu je bio tmuran, hladan i kišovit, a ja bolesna. Nisam se posebno obukla za taj intervju, čak sam došla kao malo siroče da ne ispadnem napirlitana kokoška. :) Onda je uslijedio vrlo ugodan, ali dug i iscrpan razgovor. Komisija nije odavala neke znakove oduševljenja. Kada sam sjela u vlak za nazad, pomolila sam se i rekla: Bože, predajem ti ovu odluku u Tvoje ruke. Ako je ovo za mene, neka dobijem, ako nije, poštedi me svega i neka me odbiju. Dan kasnije stiže poziv divne gospođe iz ambasade koja govori: draga Mirna, možete početi slaviti. Dobili ste stipendiju. Sjećam se toga kao da je bilo jučer.
A danas? Sjedim u ovom stanu pomiješanih emocija. Znam da ne smijem plakati, ali suze idu same od sebe. Mrzim rastanke. I nastojim se držati onoga ne plači jer je gotovo, već se smij jer se dogodilo. Ali teško je ostati ravnodušan da pet mjeseci života ovdje. Upoznala sam toliko divnih ljudi iz svih krajeva svijeta, naučila sam toliko toga o drugim zemljama i kulturama, o Njemačkoj, o životu i sebi. Ovdje sam se najviše smijala i bila najviše sretna. Ne mogu reći da to nisam i kod kuće, ne želim biti nezahvalna, ali ovdje sam svoj na svome. Ovdje je moj dom. Već godinama. Bilo je to divnih pet mjeseci uz još divnijih 115 ljudi iz cijeloga svijeta, divnog zastupnika koji bi učinio sve za mene, njegovog tima koji me je prihvatio kao da cijeli život radim s njim. Ovaj grad je čaroban i poseban. Ovaj grad odiše posebnom energijom koju naprosto morate voljeti. Svaki njegov kutak krije neku priču, njegova toplina i raskoš je veličanstvena. Obožavam ovaj grad. I zato ću se vratiti. Ne znam kada niti gdje, ali znam da hoću...
p.s. Ova pjesma je nastala kao posveta za pad berlinskog zida. Kao mala sam ju slušala i slušala ni ne sluteći zašto ju toliko volim. Sada znam.
Doviđenja Berlin, doviđenja dragi ljudi! Man sieht sich immer zwei Mal im Leben! :*